Linija vode

Umesto predgovora

Za mene, čovjeka koji je dosta putovao i pisao sa svojih putovanja, putopisna proza autora Slobodana Stojićevića bila je pravo osvježenje i zadovoljstvo.

Prije svega jezik kojim pripovijeda ovaj pisac je jedna od velikih vrijednosti njegove putopisne proze. Danas je, na žalost, prava rijetkost naići na autora tako blistavo jasne, lijepe i čiste rečenice kakvu ispisuje Slobodan Stojićević. Velika je stvar kada neko radeći godinama dnevni novinarski posao spasi svoj jezik pisca od svih nakaradnosti i nasrtaja kojima je sa svih strana izložen nasilju upravljačkog jezika tupave birokratije, odvratne frazetine što grmi sa političkih tribina, sa zborova, sa radija, sa televizije, iz štampe, čak i iz škole.

Radoznalost za svijet oko sebe i svijetove u sebi odvela je ovog darovitog pisca na vjetrometine lutanja, razmišljanja i bilježenja. Otvorenih očiju, znatiželjan, obrazovan i osjećajan on se sigurno kreće i gudurama Prokletija i pariskim skverovima i bistroima. Sa podjednakim razumjevanjem piše i o našim čobanima zagubljenim u planinskim vrletima, kao i o klošarima ili kicošima evropskih bulevara. I nekakav njegov jaran Džafer sa planinskih bespuća Balkana, ili Pjer, ili Fransoa u lavirintima pariskog metroa podjednako su mu i čitljivi i bliski. I za jednoga i za drugoga ima dovoljno razumjevanja, čak i ljudske pažnje i ljubavi. Bukve, kamenjari, pašnjaci i hajvani koji okružuju čovjeka sa Prokletija i neonske reklame, bogati izlozi, kitnjaste fasade, more svjetla podjednako uznemiravaju oko, dušu i pero darovitog opisivača svijeta i ljudi u njemu.

I ja, poput autora ovih darovitih putopisnih redova, priličio poznajem i Balkan i balkanske gudure i Zapad i svjetlosti Pariza, pa to za mene i nije predstavljalo neko naročito otkriće. Veliko otkrovenje za mene, i ne samo za mene, bili su divni tekstovi iz Svete Gore na koju do danas nijesam imao sreću da odem. Bilo je to za mene pravo uživanje ići stopama Stojićevića po čudesnim putevima Atosa, pohoditi manastire, sretati se i živjeti sa isposnicima i kaluđerima Hilandara. Moderan čovjek, suvremenih nazora, što znači i obimnog obrazovanja i trpeljivosti ni jednoga trenutka ne potcjenjuje i ne omalovažava tuđe i drugačije poglede na život, smisao života i svijet oko sebe i iznad sebe. I kroz taj svijet pun mistike, teških postova, bdjenja i tamjana, naš putopisac prolazi sa uvažavanjem, sa razumijevanjem otvorenih očiju, ušiju i srca da sve pokuša da shvati i doživi ne bacajući anatemu ni na svijetove u kojima on vjerovatno ne bi dugo mogao boraviti. Rasni putopisac kakav je Stojićević uvijek polazi na put bez predubeđenja, putuje bez predrasuda i bilježi u svoj tefter bez mržnje. A, to nije osobina ma koga ko putuje i ostavlja bilješke sa svojih putovanja.

Prije tridesetak godina čitao sam putopisnu prozu jednoga našeg veoma poznatog pisca iz Pariza, ali sam je već na početku čitanja odbacio pošto je u tim redovima bilo toliko mržnje prema mladeži što se slobodno miluje i ljubi po pariškim perivojima, autobusima i bulevarima n ne haju za svetsku revoluciju i širenje naprednih ideja po našoj planeti i okolnim nebeskim tijelima. Kako bi se tek osjećao taj „veliki" pisac u muslimanskom Mezari Šerifu u Avganistanu ili među pravoslavnim kaluđerima i isposnicima u Svetoj Gori?!

I, na kraju da zaključim još jednu veoma dragocenu  osobinu  Slobodana  Stojićevića. Slobodan Stojićević ima duha. Da, ima duha. Ima jednu veoma rijetku i dragocjenu vrlinu koja je toliko rijetka među piscima, i bez koje se, po mome mišljenju ne može ni zamisliti pravi i rasni putopisac. To nije nikakav napadni humor koji treba da zasmijava čitača, već je to blagi i nenametljivi humor koji poput tihe muzike prati autorov tekst i dopire do ušiju i duše samo posvećenih i strasnih čitača što umiju strpljivo da osluškuju.

Novi, 28. juna 1988.

Zuko Džumhur